MyMovies: Film lexicon

Strašilo (Scarecrow, 1973), SAD, boja, 112 min, Warner Bros, r.: Jerry Schatzberg, sc.: Garry Michael White, df.: Vilmos Zsigmond, glazba: Fred Myrow, ul.: Gene Hackman (Max), Al Pacino (Lionel), Dorothy Tristan (Coley), Ann Wedgeworth (Frenchy), Richard Lynch (Riley), Eileen Brennan (Darlen).

Max je bivši zatvorenik koji štedi da bi mogao otvoriti autopraonicu. Lionel je pak mornar koji se nakon pet godina na moru vraća kući na amer. Srednji zapad da bi vidio sina koji se u međuvremenu rodio. Putujući zajedno Amerikom autostopom, doživljavaju sitne dogodovštine dok ne dođu u Lionelov gradić. Tu mu njegova žena, želeći se osvetiti jer je on pobjegao nakon što je zatrudnjela, laže da im je sin umro. Lionel pada u psih. krizu.

Kao i u svojim ranijim filmovima Zagonetka palog djeteta (1970) i Panika u parku droga (1971), Schatzberg (1927) tematizira motive osamljenosti i gubitništva (manekenke koja se oporavlja od psih. sloma u prvom, narkomana u drugom), ovdje usloženjenog dvojicom ravnopravnih protagonista koji neuspješno pokušavaju ostvariti vlastite snove (kao figuracije amer. sna). Nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu, film se uklapa u struju tada popularnog filma ceste, u kojemu geografsko putovanje funkcionira i kao metafora moralnih mijena protagonista.

Strategija pauka (Strategia del ragno, 1970), Italija, boja, 100 min, RAI/Red Film, r.: Bernardo Bertolucci, sc.: B. Bertolucci, Edoardo de Gregorio, Marilů Parolini, prema motivima novele Priča o izdajniku i junaku Jorgea Luisa Borgesa, df.: Vittorio Storaro, Franco di Giacomo, glazba: Giuseppe Verdi, ul.: Giulio Brogi (otac i sin Athos Magnani), Alida Valli (Draifa), Tino Scotti, Pippo Campanini.

Athos Magnani, sin mučki ubijena ljevičara, dolazi u njegov zavičaj, selo Taru u dolini rijeke Po, te se suočava s iznimno hladnim dočekom. Očeva ljubavnica Draifa sluti da su ubojice još u selu no sin, razgovarajući s očevim suborcima, počinje shvaćati kako u priči o smrti od ruke fašista nešto nije u redu. S vremenom junak i gledatelji doznaju kako je legendarni revolucionarni heroj i potencijalni atentator na Mussolinija zapravo bio izdajica.

Narativno i likovno maštovit film, iznimno vješto ostvarenih pokreta kamere i retoričnih montažnih spojeva, slobodno inspiriran poetikom J. L. Borgesa, izvorno je snimljen za tal. TV. Uz koloristički dojmljivu fotografiju, koja osvjetljenjem i kompozicijama izravno citira slike R. Magrittea i G. de Chirica, osobito je hvaljeno prožimanje vremenskih razina, pa Draifa i drugi mještani u prošlosti izgledaju kao u film. sadašnjosti, kojoj se Draifa, čini se, i verbalno obraća usred »retrospekcije«, a sastavni je dio vizualizacije prošlosti stariji Athos, kojega tumači G. Brogi koji glumi i sina. Za razliku od klas. retrospekcija, prošlost se ne konstituira jednakom dosljednošću kao sadašnjost, pa film, isprva zasnovan na razmjerno linearnoj (premda uvelike zagonetnoj) priči, usporedno s razvojem detekcije uzdiže problem nemogućnosti shvaćanja prošlosti i mijenjanja prihvaćenih mitova s razine teme na razinu forme, sve do višeznačne završne scene koja još jedanput (u trećemu kadru od kraja) uzdrmava gledateljev dojam o vremenu i prostoru. Motiv trave u kojoj se gube željezničke tračnice (njima na početku filma Athos pristiže u Taru) ponovno potvrđuje početni formalni i tematski naglasak na važnosti trajanja (kadrova, događaja, uspomena), što je u sredini filma potisnuto zbog središnje važnosti zbunjujućega vremenskog rasporeda odn. smještenosti prikazanih kadrova. Athosovo pristajanje na igranje uloge junakova sina, premda zna da je otac inscenirao svoj atentat (jer drugovima više vrijedi kao mučenik nego kao fašistički kolaborator) vezuje ovaj film, reprezentativan za struju polit. filma, i uz obradu etičkih i polit. motiva u djelima franc. novoga vala, kao i općenito film. modernizma 1960-ih.

N. Gilić

Strogo kontrolirani vlakovi (Ostře sledované vlaky, 1966), Čehoslovačka, c/b, 92 min, Filmové Studio Barrandov, r.: Jiří Menzel, sc.: J. Menzel, Bohumil Hrabal, prema istoimenom romanu B. Hrabala, df.: Jaromír Sofr, glazba: Jiří Šust, ul.: Václav Neckář (Miloš Hrma), Jitka Bendová (Maša), Vladimír Valenta (šef stanice Max), Josef Somr (Hubička), Vlastimír Brodský (Zedníček), Alois Vachek (Novák), Jitka Zelenohorská (Zdenka).

Mladić Hrma zapošljava se na seoskoj željezničkoj postaji u posljednjim danima II. svj. rata, kada i u Češkoj jača pokret otpora. Njega mnogo više zanima kako da izgubi djevičanstvo nego dramatična zbivanja, a i većini ostalih ljudi oko njega od velikih pov. preokreta važniji su njihovi mali ljudski užici i preživljavanje iz dana u dan.

Menzel izvanrednim osjećajem za mjeru i gradaciju humora razvija komiku, koja daje osnovni ton filmu na opreci između sitnih ljudskih slabosti i velikih dramatičnih zbivanja, bez obzira na to što će kraj rata dramatično obilježiti sudbine ljudi, a što filmu u posljednjim sekvencama donosi i nekoliko izrazito tragičnih nota. Prvo Menzelovo samostalno režirano cjelovečernje ostvarenje odlikuje se minuciozno dotjeranim red. rješenjima, izvanrednim osjećajem za ritam i dočaravanje atmosfere prošlosti s nostalgičnim prisjećanjem na prvu mladost. Autorska simpatija prema likovima i sjajna suradnja s glumcima u uobličavanju tih likova omogućili su Menzelu da filmom stekne status jednog od vodećih češ. redatelja i osvoji Oscara za najbolji film na stranom jeziku.

T. Kurelec

Stroszek (1977), SR Njemačka, Werner Herzog Filmproduktion/ZDF, r. i sc.: Werner Herzog, df.: Thomas Mauch, Ed Lachman, glazba (pjesme): Chet Atkins, Sonny Terry, ul.: Bruno S. (Bruno Stroszek), Eva Mattes (Eva), Clemens Scheitz (Scheitz), Clayton Szalpinski (Scheitzov nećak Clayton).

Berlinski ulični svirač Bruno Stroszek, po izlasku iz zatvora, zbliži se s prostitutkom Evom, koju maltretiraju svodnici. Brunov postariji susjed, Scheitz, povede Brunu i Evu u Ameriku, svojem nećaku koji živi u Wisconsinu. Nade u bolji život u obećanoj zemlji ubrzo se izjalove.

Stroszek je prvi (gotovo i jedini) Herzogov dugometr. igr. film s radnjom u suvremenosti. Prisutne su u njemu društveno-kritičke natruhe, no kao i uvijek, Herzoga je daleko više zanimala ljudska egzistencija kao takva, pri čemu konkretan vremensko-prostorni smještaj ima dominantno ugođajnu ulogu, pružajući i mogućnost za »epizodne« problemske motive. U ovom slučaju ponajprije je riječ o dekonstrukciji mita o Americi kao obećanoj zemlji, što se uklapa u opću autorovu viziju egzistencije i svijeta: život je depresivan i bezizlazan kružni tok, a nada u nove prostore egzistencije, koji će prekinuti zatvoreni krug, jest iluzija. Protagonisti su ponovno osebujni, a Bruno S. iznova savršeno utjelovljuje iskonski nevinog stvora suočena s okrutnošću i besmislom življenja. Naracija je fragmentarna, ispunjena osebujnim epizodama i sugestivnim (pejsažnim) prizorima, u svrhu kreiranja apsurdno-groteskno-melankolične slike svijeta.

D. Radić

Stvar (The Thing / The Thing from Another World, 1951), SAD, c/b, 87 min, Winchester Pictures, pr.: Howard Hawks, r.: Christian Nyby, sc.: Charles Lederer, prema noveli Tko to tamo ide Johna W. Campbella, df.: Russell Harlan, glazba: Dimitri Tiomkin, ul.: Margaret Sheridan (Nikki), Kenneth Tobey (kapetan Patrick Hendry), Robert Cornthwaite (Dr. Carrington), Douglas Spencer (Scotty), Dewey Martin (Bob), James Arness (Stvar).

Skupina znanstvenika i vojnika na sjevernom polu otkriva svemirski brod s izvanzemaljcem.

Snimljen prema noveli urednika časopisa Astounding Science Fiction J. Campbella, Stvar je klasik znanstveno-fantastičnog žanra. Iako je režiju potpisao Ch. Nyby, montažer nekoliko filmova H. Hawksa (uključujući i → Crvenu rijeku, za koju je nominiran za Oscara), Stvar je film prepoznatljiva hawksovskog svijeta o maloj skupini profesionalaca u iznimnoj situaciji u kojoj jedino podređenost grupi osigurava opstanak te ujedno film sa svim stilskim osobinama Hawksove režije. Osim uloge producenta, Hawks je uvježbavao glumce te čvrsto nadzirao snimanje omogućivši prijatelju Nybyju da dobije red. potvrdu. Po mnogima odraz staromodnog odnosa prema čudovišnom zlu koje napada skupinu, film nedvojbeno pripada duhu 1950-ih iskazujući rastući strah od nepoznatog u svemiru koji nas okružuje, karakterističan za onodobne amer. znanstvenofantastične filmove (što se tumačilo i kao alegorija straha od komunizma), a sporadično je napadan zbog ciničnog odnosa prema znanstvenom (što je Hawks nastavio i u komediji Majmunski posli, 1952). Domišljato osuvremenjen istoimeni remake (1982) režirao je J. Carpenter.

S. Zečević

Subotom uvečer, nedjeljom ujutro (Saturday Night and Sunday Morning, 1960), Vel. Britanija, c/b, 89 min, Bryanston/Woodfall, r.: Karel Reisz, sc.: Alan Sillitoe, prema vlastitom romanu, df.: Freddie Francis, glazba: John Dankworth, ul.: Albert Finney (Arthur Seaton), Shirley Ann Field (Doreen), Rachel Roberts (Brenda), Hylda Baker (teta Ada), Norman Rossington (Bert), Bryan Pringle (Jack), Robert Cawdron (Robboe), Colin Blakely (Loudmouth).

Nezadovoljan tvorničkom rutinom, Arthur Seaton, mladi radnik iz okolice Nottinghama, živi za vikende ispunjene opijanjem i tučnjavama. Ljubaka s Brendom, suprugom kolege s posla, ali izlazi i s Doreen, djevojkom koja seks ucjenjuje obećanjem braka i preseljenjem u novi stan. Nevolje postanu neizdržive kad mu Brenda priopći da je trudna s njim.

U Reiszovoj soc. drami prepleću se autorski interesi karakteristični za pokret Free Cinema (dokumentarističnost i socrealizam, red. samosvijest i nezainteresiranost za komerc. film) i agresivna poetika naraštaja tzv. gnjevnih mladih ljudi (angry young men), koja je obilježila brit. književnost 1950-ih. Film je snimljen izvan studija, na izvornim lokacijama, s lokalnim statistima, uz inzistiranje na dijalozima u dijalektu i dokumentarističkom prikazu seksa i nasilja, ali u sugestivnoj crno-bijeloj fotografiji i s pomno montiranima slikom i zvukom. Postigao je velik uspjeh, i komercijalno i među kritičarima, i prometnuo A. Finneyja u zvijezdu brit. filma; u kinematografiju je uveo nove, kaz. glumce, mnoge sa sjevera zemlje, kao zaštitni znak drugačijeg – i socijalnog i poetskog – realizma.

T. Jukić

Suđenje Ivani Orleanskoj (Le Procès de Jeanne d’Arc, 1962), Francuska, c/b, 90 min, Pathé, r. i sc.: Robert Bresson, df.: Léonce-Henri Burel, glazba: Francis Seyrig, ul.: Florence Carrez (Ivana), Jean-Claude Fourneau (biskup Cauchon), Roger Honorat (Jean Beaupere), Jean Gillibert (Jean de Chatillon), Marc Jacquier (Jean Lemaitre).

Suđenje, osuda i spaljivanje Ivane Orleanske u Rouenu 1431.

Zasnovan, kao i → Stradanje Ivane Orleanske, na autentičnom zapisu dijaloga Ivane i sudaca, film je snimljen ugl. statičnom kamerom, s dominantnim srednjim planovima, uz ograničenu uporabu tek nekoliko tipova rakursa i strana snimanja, s jezgrovitim dijalozima kao osnovom tenzije sukoba junakinje i tužitelja, gotovo bez glazbe, osim zvuka bubnjeva na početku i kraju. Sporadični detalji dijelova junakinjina tijela (ruke, stopala) ili predmeta potvrđuju redateljevu sklonost prema fragmentaciji (film nema totala), a duhovni učinak njezine tjeskobe i nadmoći nad sucima ne izražava se licem (odsutnost iskaza junakinjine patnje krupnim planom), nego njezinim postavljanjem pred ogoljelu pozadinu – emocionalna dojmljivost predstavljena je srednjim planom. U skladu s takvim postupkom, njezino je stradanje potpuno depsihologizirano; duhovni učinak proizlazi ponajprije iz načina konstrukcije prostora i likova u njemu, što je vidljivo i u završnoj sceni junakinjina spaljivanja, jedinoj senzorno spektakularnijoj, sastavljenoj od više kratkih kadrova, i sa, za redatelja neuobičajenom, vizualnom simbolikom (bijeli golubovi iznad lomače, prizor lanaca na spaljenom drvu, dim koji jedini upozorava na spaljivanje). Takvom je simbolikom prevladana, tijekom cijele istrage naglašavana, fizička pojavnost. (→ Djevica Ivana).

B. Kragić

Sullivanova putovanja (Sullivan’s Travels, 1941), SAD, c/b, 90 min, Paramount, r. i sc.: Preston Sturges, df.: John Seitz, glazba: Charles Bradshaw, Leo Shuken, ul.: Joel McCrea (John L. Sullivan), Veronica Lake (djevojka), Robert Warwick (Lebrand), William Demarest (Jones), Franklin Pangborn (Casalsis), Robert Greig (Sullivanov batler), Eric Blore (Sullivanov sluga), Porter Hall (Hadrian), Byron Foulger (Valdelle), Preston Sturges.

Zgađen trivijalnošću Hollywooda, Sullivan – uspješni redatelj komedija – odlučuje snimiti ozbiljan film o siromaštvu. Da bi proučio kako živi sirotinja, prerušava se u beskućnika i bez novca napušta Hollywood. Usput upoznaje neuspješnu glumicu. Nakon nekoliko zajedničkih putovanja, Sullivan na posljednje odlazi sam, kako bi podijelio beskućnicima nešto novca. Jedan ga prosjak pretuče i opljačka, a Sullivan završi u južnjačkom zatvoru gdje mu nitko ne vjeruje da je holivudski redatelj, i gdje je zatvorenicima jedina utjeha gledanje komedija i crt. filmova.

Jedna od najboljih holivudskih komedija 1940-ih, posebno zanimljiva zato što joj je središnji koncept satira na žanrovske, financijske i recepcijske pretpostavke same holivudske komedije (a sam Sturges, poznat po sukobima s producentima zbog autorske kontrole nad filmom, glumi zaposlenika studija). Odlikuje ju vrlo brz ritam komičnih prizora i zasićenost sofisticiranim duhovitim dijalogom, u spoju s postupcima koji preispituju strukturu film. naracije. Počinje projekcijom akcijskog filma za producente u studiju (»film u filmu«), da bi potom uključila žanrovske postupke screwball-komedije, melodrame, farse, tzv. »zatvorskog« filma, crtanog, dok. te nij. filma (poput Chaplinovih tragikomedija). Sturges pritom film. satiru povezuje s dugom poviješću satirične književnosti: naslov je parafraza Gulliverovih putovanja J. Swifta, a Sinclair Beckstein, autor knjige po kojoj Sullivan isprva želi snimiti film O, brate, gdje si?, satira je na račun socijalno angažirane književnosti Sinclaira Lewisa i Johna Steinbecka. Primjer trajnog utjecaja Sullivanovih putovanja na amer. kinematografiju jest Tko je ovdje lud? J. i E. Coena (2000). Naslov filma, te pov. i fabularni okvir priče Coeni preuzimaju iz Sullivanovih putovanja, kombinirajući ih s pričom Odiseje, čime Sturgesa – ma kako ironično – stavljaju uz bok Homeru.

T. Jukić

Sumrak bogova (La caduta degli dei/Götterdämmerung, 1969), Italija/Njemačka/Švicarska, boja, 150 min, Pegaso Italnoleggio/Praesidens/Eichberg Film, r.: Luchino Visconti, sc.: Nicola Badalucco, Enrico Medioli, L. Visconti, df.: Armando Nannuzzi, Pasquale De Santis, glazba: Maurice Jarre, ul.: Dirk Bogarde (Friedrich Bruckmann), Ingrid Thulin (Sofia von Essenbeck), Helmut Griem (Aschenbach), Helmut Berger (Martin von Essenbeck), Renaud Verley (Günther von Essenbeck), Umberto Orsini (Herbert Thalmann), René Koldehoff (Konstantin von Essenbeck), Albrecht Schönhals (Joachim von Essenbeck), Florinda Bolkan (Olga), Charlotte Rampling (Elisabeth Thalmann), Nora Ricci.

Obitelj Essenbeck okuplja se za proslavu rođendana baruna Joachima, glave obitelji. Tu su njegova snaha Sofia i njezin ljubavnik Friedrich, Martin, sin Sofie i Joachimova poginulog sina, drugi Joachimov sin Konstantin, pripadnik jurišnih nacističkih trupa SA, njegov sin Günther, Joachimova nećakinja Elisabeth i njezin suprug, liberalni Herbert Thalmann te njihove kćeri. Nakon Joachimova ubojstva, Martin postaje nasljednik obiteljskog bogatstva.

Rezultat Viscontijeve zaokupljenosti njem. kulturom, film je ujedno redateljev povratak motivu obitelji i njezina rasapa (s aluzijama na obitelj Krupp), a korespondira s Buddenbrookovima Th. Manna, posebice u uvodnoj sceni obiteljskog okupljanja, te očituje utjecaje grč. tragedije, Shakespeareova Macbetha, Wagnerovih opera, kao i postavki W. Reicha o fašizmu i homoseksualnosti. Radnja filma razvija se kroz promjene u odnosima moći između karaktera koji, nastojeći ostvariti svoje ambicije ili barem kontrolirati svoje živote, obmanjuju jedni druge, što se realizira kroz niz motivskih i narativnih kontrasta i paralela. Neuvjerljivost, u smislu realist. dramaturgije, niza narativnih obrata naglašava nepredvidivost događaja i jedinstvenost pov. konteksta radnje. Film je ponajprije hiperbolična vizualna metafora moralne degradacije – ekspresionistička uporaba boje, posebice žarko narančaste, naglašava beskrupulozne ambicije i pervertirane želje gl. likova čiji je rasap podcrtan bljeđenjem kolora u svijetloplavu i crnu boju; film počinje i završava slikama žarko crvena plamena, scena tzv. noći dugih noževa snimljena je difuznim crvenim filtrima, dok vizualna stilizacija doseže vrhunac u morbidnoj sceni Sofijina i Friedrichova vjenčanja (a nakon Martinova silovanja majke) s dominacijom ljubičastoga, crvenim detaljima u pozadini i naglašenom bjelinom Sofijina lica. Ugođaju klaustrofobije i tenzija pridonose i kraći kadrovi u srednjim planovima te gotovo neprestane vožnje kamere, zumovi i često odvajanje likova u zasebne kadrove.

B. Kragić

Superman (1978), Vel. Britanija/SAD, boja, 143 min, Salkind, Dovemead, International Film Production, r.: Richard Donner, sc.: Mario Puzo, David Newman, Leslie Newman, Robert Benton, prema stripu Jerryja Siegela i Joea Shustera te Puzovoj priči, df.: Geoffrey Unsworth, glazba: John Williams, ul.: Christopher Reeve (Clark Kent/Superman), Margot Kidder (Lois Lane), Gene Hackman (Lex Luthor), Marlon Brando (Jor-El), Ned Beatty (Otis), Jackie Cooper (Perry White), Valerie Perrine (Eve Teschmacher), Glenn Ford (Kent).

Predvidjevši uništenje planeta Kryptona, Jor-El sa suprugom smjesti novorođenog sina u svemirsku letjelicu i pošalje na Zemlju, gdje ga pronađe i posvoji obitelj Kent. Odrastavši, Clark Kent, svjestan svojih nadljudskih moći koje skriva, postane novinar te se zaljubi u kolegicu Lois Lane, očaranu njegovim alter egom – Supermanom.

Prva ambiciozna i visokobudžetna ekranizacija popularnoga amer. stripa (prvi put objavljenog 1938), spoj je spektakularnih akcijskih, komičnih i romantičnih sastavnica. U usporedbi s kasnijim visokostiliziranim filmovima o sličnim junacima, S. se odlikuje camp izgledom, duhom naive te namjernim hiperbolama i teatralizacijama radi postizanja komičnih učinaka (groteskno ocrtani negativci), a među spec. efektima posebice je uvjerljivo ostvarena iluzija letenja (spec. Oscarom za vizualne efekte nagrađeni su Les Bowie, Colin Chilvers, Denys Coop, Roy Field, Derek Meddings i Zoran Perisic). Zamišljen kao prva polovica dvodijelne cjeline, S. sadržava nedorečenosti koje se razrješuju u neujednačenom, ali satiričnijem i vizualno dosjetljivijem te komercijalno podjednako uspješnom Supermanu II (R. Lester, 1980; dio scena snimio je nepotpisani Donner). U komercijalno manje uspješnom Supermanu III (R. Lester, 1983) prevladavaju komični i ironijski tonovi, a nakon neuspjeha Supermana IV (S. J. Furie, 1987) serija završava. Potkraj 1940-ih prikazivan je serijal Superman (1948., S. Bennet, T. Carr).

D. Primorac

Surogat (1961), Hrvatska, boja, 9,5 min, animirani, Zagreb film, r., dizajn, animacija: Dušan Vukotić, sc.: Rudolf Sremec, pozadine: Zvonimir Lončarić, glazba: Tomica Simović.

Film koji najuspjelije tumači žanrovske, artističke i tehnološke značajke zagrebačke škole anim. filma. U teoriji animacije drži se filmom koji je najbliži fokusu sveukupne definicije Škole. U animacijskom i dizajnerskom smislu samosvojno i uvjerljivo rabi stilizaciju kao originalan i moderan kreativni princip pa je primjer vrhunske usklađenosti sinkretičkih elemenata: animacije, poetike, poruke i crteža. U razdoblju nastanka obilježenim hladnim ratom i porastom materijalizma, film pruža jednostavnu, humanu i duhovitu poruku susprezanja od ekstrema. Čovječuljak u filmu stvari koje definiraju njegov materijalni komfor jednostavno napuhava, stvarajući virtualni i lažni svijet u skladu s površnim ukusima, sve dok čavao ne »ispuše« i njega samoga, bespomoćnog da se opravda pred sustavom koji je sam stvorio. Dosad jedini hrv. film nagrađen Oscarom, ujedno je prvi neamerički dobitnik te nagrade za anim. film. Osim izvrsnog scenarija, dosljedne animacije i režije, svoj uspjeh film duguje i montažerki Tei Brunšmid, tonskom majstoru Mladenu Prebilu i saksofonistu Ozrenu Depolu, koji je junaku filma dao originalan glas.

J. Marušić

Susjedi (Neighbours, 1952), Kanada, 8 min, animirani, National Film Board of Canada, r. i glazba: Norman McLaren, df.: Wolf Koenig.

Dva susjeda na livadi natežu se oko vlasništva nad cvijetom koji je izrastao na granici njihovih imanja. Njihov sukob od bezazlenog nadmudrivanja eskalira do prave kataklizme.

Iako je manjim dijelom svoje filmografije McLaren bio zaokupljen animacijom predmeta i ljudi, ovaj je film zbog svoje režijske i animacijske originalnosti, nedvosmislene pacifističke poruke koja do apsurda dovodi onodobnu polit. podijeljenost svijeta, njegovo najpopularnije djelo (ujedno jedino nagrađeno Oscarom). Film je realiziran metodom piksilacije (tzv. stop-motion animacije), gdje se po određenom animacijskom ritmu u realnom snimanju »preskaču« određeni kvadrati koji definiraju vrijeme pokreta čime se stvara stilizirani pokret koji definira njegove nositelje (u ovom filmu Jean-Paul Ladouceur i Grunt Munro) na nov način. Ideja filma nadahnula je mnoge animatore, a zanimljivo je da je, ne znajući za ovaj film, gotovo identično djelo pod nazivom Na livadi 1957. u Zagrebu realizirao N. Kostelac.

J. Marušić

Svadbena koračnica (The Wedding March, 1928), SAD, c/b, boja, oko 110 min (prema nekim izvorima postoji i verzija od 140 min), Paramount, r.: Erich von Stroheim, sc.: E. von Stroheim, Harry Carr, df.: Hal Mohr, Ben F. Reynolds, B. Sorenson, Ray Rennahan (technicolor-kamera), sgf.: Richard Day, E. von Stroheim, montaža: Frank E. Hull (prva verzija), Joseph von Sternberg (skraćena verzija), Julian Johnston (distribucijska verzija), E. von Stroheim, ul.: E. von Stroheim (princ Niki von Wildeliebe-Rauffenburg), Fay Wray (Mitzi Schrammell), Zasu Pitts (Cecilia Schweisser), Matthew Betz (Schani Eberle), George Fawcett (princ Otokar, Nikijev otac), Maude George (princeza Maria).

Beč uoči I. svj. rata. Osiromašeni gardijski poručnik, princ Niki, zaljubi se u pučanku Mitzi. Osjećaji su uzajamni, no njegovi roditelji dogovaraju mu brak s hromom Cecilijom, kćeri novopečenog bogataša. Mesar Schani, zaljubljen u Mitzi, želi da se ona uda za njega i prijeti da će ubiti Nikija.

Von Stroheimova opsesivna sklonost prema detaljno autentičnoj rekonstrukciji vremena i prostora zbivanja, u Svadbenoj koračnici dosegla je jedan od svojih vrhunaca, napose u sekvenci procesije na Tijelovo, snimljenoj u technicoloru. U njoj, kroz oko 200 kadrova, von Stroheim uspostavlja i razvija ranu međusobnu naklonost ljubavnih protagonista, nijednom ih ne smjestivši u isti kadar. Vrlo je dojmljiva i paralelna montaža kojom su idilični prizori nevinih zaljubljenika suprotstavljeni razuzdanim scenama iz bordela, gdje Nikijev otac dogovara materijalno motiviran sinov brak. Za razliku od redateljevih ranijih ostvarenja u kojima su erotski odnosi uvijek pretpostavljali igru zavođenja motiviranu seksualnom požudom i materijalnom pohlepom, ovdje je središnji erotski odnos Nikija i Mitzi motiviran iskrenom međusobnom ljubavlju (završetak sekvence u vinogradu, kada bijeli cvjetovi padaju po zaljubljenicima, najlirskiji je prizor cjelokupna von Stroheimova opusa), dok su sporedni likovi nositelji niskih strasti. Pretjeran karakterizacijski shematizam izbjegnut je podčinjavanjem Nikijeva lika društv. moći roditelja te pozitivno postuliranim likom Cecilije, koja je podjednako dirljiva žrtva kao i zaljubljenici. Von Stroheim je film planirao podijeliti u tri samostalne cjeline, no naposljetku je studio Paramount za amer. tržište realizirao samo jedan film, dok se u Europi prikazivao i nastavak, Medeni mjesec, čija je jedina sačuvana kopija izgorjela u Franc. kinoteci 1957. Tu je 1950-ih rekonstruirana, s von Stroheimom kao supervizorom, danas najraširenija verzija Svadbene koračnice.

D. Radić

Svatko je najvažniji (Yi Ge Dou Bu Neng Shao, 1998), Kina, boja, 106 min, Beijing New Pictures/ Film Productions Asia/ Guangxi, r.: Zhang Yimou, sc.: Shi Xiangsheng, df.: Hou Yong, glazba: San Bao ul.: Wei Minzhi (Wei), Zhang Huike (Zhang), Tian Zhenda (načelnik), Enman Gao (Gao).

Siromašno selo u planinama ostane bez učitelja. Nemoćne da pronađu prikladnu zamjenu, lokalne vlasti šalju maloljetnu učiteljicu Wei, tek nešto stariju od učenika i nevičnu nastavničkom radu. Kako lokalna djeca odlaze u grad na rad u tvornice, načelnik upozorava učiteljicu da neće dobiti plaću izgubi li još ijedno dijete. Kad malog Zhanga obitelj pošalje u grad, učiteljica polazi za njim da ga vrati.

Ovim se filmom Yimou vratio u kin. kinematografiju. Hoteći izbjeći cenzuru, uveo je trijumfalan sretni završetak, kritiziran kao ustupak polit. kompromisima, no svejedno je osvojio Zlatnoga lava u Veneciji 1999. Unatoč prigovorima kao i prividno ležernomu komičnom tonu, film je razorna analiza kin. društva, u kojemu je obrazovni sustav u rasapu, a nepismenost i fizički rad maloljetnika uobičajena praksa. Najuspjeliji je iz serije redateljevih filmova o suvr. Kini, koje je obično radio u stankama između ambicioznijih pov. projekata.

Svatko za sebe i Bog protiv svih/Tajna Kaspara Hausera (Jeder für sich und Gott gegen alle, 1974), SR Njemačka, boja, 90 min, Werner Herzog Filmproduktion/ZDF, r. i sc.: Werner Herzog, df.: Jörg Schmidt-Reitwein, glazba: arhivska (T. Albinoni, O. di Lasso, J. Pachelbel, W. A. Mozart), sgf.: Henning von Gierke, ul.: Bruno S. (Kaspar Hauser), Walter Ladengast (profesor Daumer), Brigitte Mira (služavka Kate).

God. 1828. tajanstveni čovjek izvodi mladića Kaspara Hausera iz podruma u kojemu je proveo cijeli dotadašnji život i ostavlja ga na nirnberškom trgu. Uskoro brigu o mladiću preuzme dobrodušni profesor Daumer, koji ga pokušava socijalizirati.

Istinita priča o Kasparu Hauseru djeluje i kao odraz romantičarske senzibilnosti vremena u kojem se zbila; posebna je vrijednost filma oslanjanje na izvoran romantičarski duh i emocije. Herzog narativno, dramaturški i karakterizacijski vrlo labavo strukturira film usmjerujući pozornost na dočaravanje iznimna ugođaja koji se komplementarno prožima s iznimnim protagonistom. Kasparovu iskonsku, prirodnu nevinost, čija je posljedica i zdravorazumsko zaključivanje, suprotstavlja religijskoj i znanstv. dogmatičnosti, podcrtavajući ograničenja prosvjetiteljsko-racionalističkog društv. projekta i (patrijarhalnih) građ. vrednota. Esencijalno drugačiji, lik Kaspara ostaje izdvojen i otuđen, otvoreno izričući da se ugodnije osjećao izoliran u mraku svojega skučenog podruma nego u društvu ljudi, čijom žrtvom naposljetku i postaje. Takvu razornu kritiku (zapadne) civilizacije Herzog je umješno spojio s poetskim tkivom filma, oblikovanim sjetnim pastoralnim prizorima iznimne vizualne (uključujući evociranje kolorističkih eksperimenata fotografa XIX. st.) i zvučne dojmljivosti (glazba), zadržavajući pritom karakterističnu distancu u prikazu zbivanja (ovog puta ublaženu za redatelja neuobičajenom emocionalnošću), popraćenu također karakterističnim sugestijama cerebralnosti i metafizičnosti.

D. Radić

Sve o Evi (All about Eve, 1950), SAD, c/b, 138 min, 20th Century-Fox, pr.: Darryl F. Zanuck, r.: Joseph L. Mankiewicz, sc.: J. L. Mankiewicz, Mary Orr, prema Orrinoj priči Evina mudrost i njezinoj radijskoj dramatizaciji, df.: Milton Krasner, glazba: Alfred Newman, ul.: Bette Davis (Margo Channing), Anne Baxter (Eve Harrington), George Sanders (Addison De Witt), Gary Merrill (Bill Sampson), Celeste Holm (Karen Richards), Hugh Marlowe (Lloyd Richards), Thelma Ritter (Birdie), Marilyn Monroe (gospođica Caswell), Gregory Ratoff (Max Fabian).

Mlada provincijalka Eve, koja se želi okušati u kazalištu, upozna se sa slavnom kaz. glumicom, sredovječnom Margo Channing. Zaintrigirana Evinom izravnošću i jednostavnošću, Margo je uzme za osobnu pomoćnicu te počne dopuštati da joj Eve aranžira i privatne obveze. Margo tako i ne primjećuje da se Eve koristi svakom prilikom kako bi se što bolje etablirala u kaz. svijetu. To, međutim, postaje očito kada se Eve pokaže sposobnom zamijeniti Margo u predstavi.

Cinična analiza kaz. ambijenta razvijena je kroz prikaz obmanjivanja kao ključnog sredstva glum. uspjeha (Eve) i verbalizirana ponajprije sarkastičnim, prizornim i izvanprizornim komentarima kaz. kritičara De Witta te nadopunjena motivom rascjepa između intimne sreće i profesionalnog uspjeha odn. društv. uloge kod više ženskih likova (Margo, Eve, Karen), a s temeljnim suprotstavljanjem Evine mladenačke ambicioznosti i životne krize sredovječne Margo. Potvrđujući sklonost prema retrospekcijskom i višeperspektivnom pripovijedanju (uz DeWitta izvanprizorni su naratori također Karen i Margo) koji naglašavaju »konstruiranost« cjeline, Mankiewicz je do vrhunca doveo i umijeće uobličavanja duhovitih, ironičnih dijaloga koji filmu daju ugođaj sofisticirane komedije i u cjelini određuju mizanscenu. U tom smislu filmom dominiraju vrsne i samosvjesne glum. interpretacije: čak 4 glumice nominirane su za Oscara (B. Davis i A. Baxter za glavnu, a C. Holm i T. Ritter za sporednu ulogu), onog za mušku sporednu ulogu dobio je G. Sanders (koji je do vrhunca doveo svoj glum. tip cinika uglađenih manira), a od 14 nominacija (najviše u povijesti nagrade) nagrađeni su još film, režija, scenarij, crno-bijela kostimografija (Edith Head, Charles LeMaire) i zvuk (zv. odjel 20th Century-Foxa).

B. Kragić

Sve o mojoj majci (Todo sobre mi madre, 1999), Španjolska/Francuska, boja, 101 min, El Deseo S. A. and Ciby 2000/France 3, sc. i r.: Pedro Almodóvar, df.: Alfonso Beato, glazba: Alberto Iglesias, ul.: Cecilia Roth (Manuela), Marisa Paredes (Huma Rojo), Candela Peńa (Nina), Antonia San Juan (Agrado), Penélope Cruz (Rosa), Rosa María Sardá (Rosina majka), Fernando Fernán Goméz (Rosin otac), Toni Cantó (Lola), Eloy Azorín (Esteban).

Nakon tragične smrti sedamnaestogodišnjeg sina Estebana, samohrana madridska bolničarka kreće u potragu za njegovim ocem, ozloglašenim transvestitom i biseksualcem Lolom, postajući središtem mozaika ženskih likova i nadomjestna majka novorođenog, HIV-pozitivnog Estebana.

Sklonost P. Almodóvara prema ženskim likovima, igranju seksualnošću i spolnim identitetima te naglašenoj stilizaciji i melodrami, dovedeni su u suglasje u njegovu trinaestom igr. filmu. Dobivši narativni i sentimentalni poticaj u Manuelinu gubitku, te intertekstualni okvir drugih filmskih (→ Sve o Evi) i kaz. djela (Tramvaj zvan žudnja), s pomoću kojih se »simulira« (i zrcali) život »izvan pozornice«, priča humorno, suosjećajno i subverzivno predstavlja galeriju ženskih figura suočenih sa smrću, bolešću i odbačenošću. Emotivno iznijansirane glume, protkana ekscesnim verbalnim gegovima, citatima i »programatskim« performansima, pomno dekorirana i kolorirana prevladavajućom paletom primarnih boja, ova »Almodrama« (pojam je skovao kubanski kritičar G. Cabrera Infante) jedan je od najzrelijih redateljevih filmova, a nedvojbeno i najuspješniji. Film je nagrađen Eur. film. nagradom za najbolji eur. film i gl. žensku ulogu (C. Roth), Oscarom za najbolji film na stranom jeziku, a Almódovar je u Cannesu dobio nagradu za režiju.

D. Nenadić

Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955), SAD, boja, 89 min, Universal, r.: Douglas Sirk, sc.: Peg Fenwick, df.: Russell Metty, glazba: Frank Skinner, sgf.: Alexander Golitzen, ul.: Jane Wyman (Cary Scott), Rock Hudson (Ron Kirby), Agnes Moorhead (Sara Warren), Conrad Nagel (Harvey), Virginia Grey, Gloria Talbott, William Reynolds.

Udovica Cary odbija udvaranje sredovječnog Harveyja, a zaljubljuje se u privlačnog vrtlara Rona Kirbyja. Tu vezu zbog dobne i socijalne razlike ne odobravaju Caryina djeca i prijatelji te ona isprva odustaje od veze s produhovljenim Ronom.

U ovoj melodrami Sirk ponovno surađuje s ekipom (glumci, producent, snimatelj, skladatelj) Veličanstvene opsesije (1954) dokazujući iznova red. vještinu i sposobnost kontroliranja gledateljskih emocionalnih reakcija. Junakinjina svijest, osjećaji i želje u središtu su priče, a Ronov izgled, nježni karakter i jednostavna gluma upućuju na trivijalnost namijenjenu ponajprije ženskoj publici. Junak čita H. D. Thoreaua (Walden), no ideje koje pokušava prenijeti Cary ne čine tezu filma; karakteristično za redatelja, i ova je melodrama primjer artificijelnosti, odn. kulture. Scenografsko-mizanscenska zatvorenost Cary među prozorima, namještajem i ogledalima najočitiji je argument za ironijsko razumijevanje Sirkova stila te za tumačenja filma kao osude represivnog društva (pa Caryina djeca televizorom pokušavaju poništiti majčin nemir); stoga je završno sjedinjavanje ljubavnika omogućeno tek neočekivanim incidentom, odn. Ronovom ozljedom.

N. Gilić

Svi kraljevi ljudi (All the King’s Men, 1949), SAD, c/b, 110 min, Columbia, pr., r. i sc.: Robert Rossen, prema romanu Roberta Penna Warrena, df.: Burnett Guffey, glazba: Louis Gruenberg, ul.: Broderick Crawford (Willie Stark), Joanne Dru (Anne Stanton), John Ireland (Jack Burden), John Derek (Tom Stark), Mercedes McCambridge (Sadie Burke), Anne Seymour (Lucie Stark).

Zahvaljujući govorničkim sposobnostima, Willie Stark postaje zastupnik interesa nižih klasa (iz kojih i sam potječe) u jednoj državi amer. Juga. Izabran za guvernera, a potom i za senatora, sve se više priklanja demagogiji, a jedini mu cilj postaje uništenje protivnika. Istovremeno ga sve češće kritiziraju zbog niza skandala: pomoćnik mu je optužen za korupciju, a sin u alkoholiziranom stanju skrivi prometnu nesreću.

Kao i predložak, film je studija polit. demagogije s protagonistom kojega su karakter i sudbina neskrivena aluzija na populističkoga guvernera i senatora (u razdoblju 1928–35) amer. države Louisiane Hueyja Longa. Uklapajući se problematiziranjem temeljnih etičkih i pravnih načela u društvenokritičke i realist. tendencije amer. filma potkraj 1940-ih, film se usredotočuje na protagonistov razvoj od autentičnog populista i zagovornika interesa siromašnih do korumpiranog političara diktatorskih težnji (B. Crawford je nagrađen Oscarom), a na pozadini dojmljive slike amer. provincijske politike obilježene makinacijama elita i naivnošću masa. U potpunosti snimljen na lokacijama pri prirodnom osvjetljenju i s dramskim sukobima uobličenim ugl. dubinskom mizanscenom, film je ispripovijedan serijom retrospekcija koje naglašavaju značajke fragmentiranosti i rasapa prikazanog svijeta, popraćenih izvanprizornim komentarima protagonistova rezigniranog pomoćnika (J. Ireland). Uz Crawforda, Oscarima su nagrađeni M. McCambridge za sporednu ulogu junakove nesmiljene polit. pomoćnice i ljubavnice, te sam film.

B. Kragić

Svi predsjednikovi ljudi (All the President’s Men, 1976), SAD, boja, 138 min, Warner/Wildwood, Walter Coblenz, r.: Alan J. Pakula, sc.: William Goldman (prema knjizi Carla Bernsteina i Boba Woodwarda), df.: Gordon Willis, glazba: David Shire, ul.: Robert Redford (Bob Woodward), Dustin Hoffman (Carl Bernstein), Jack Warden (urednik Harry Rosenfeld), Martin Balsam (Howard Simons), Hal Holbrook (Duboko Grlo), Jason Robards Jr. (Ben Bradlee), Jane Alexander (Judy Hoback).

Novinari tjednika Washington Post, Bernstein i Woodward, istražuju povezanost Bijele kuće s prisluškivanjem oporbenih političara u hotelu Watergate, a podatke im odaje tajnoviti doušnik Duboko Grlo.

Snimljen prema knjizi protagonista »afere Watergate«, nakon koje je predsj. SAD-a R. Nixon morao odstupiti, film se smatra jednim od najboljih amer. polit. trilera. Ozračje urote, nemorala i prijetnje uvjerljivo je dočarano duljim kadrovima i imitacijom dokumentarizma, a posebno je hvaljena raznolika glumačka ekipa. Scenarij, sporedna uloga J. Robardsa, scenografija (George Jenkins, George Gaines) i zvuk (Arthur Piantadosi, Les Fresholtz, Dick Alexander, Jim Webb) nagrađeni su Oscarom, a nominirani su bili i sam film, redatelj, i J. Alexander za sporednu žensku ulogu.

Svi smo mi ubojice (Nous sommes tous des assassins, 1952), Francuska, c/b, 111 min, Union Générale Cinématographique/Jolly Film/Labor Films, r.: André Cayatte, sc.: A. Cayatte, Charles Spaak, df.: Jean Bourgoin, ul.: Marcel Mouloudji (René Le Guen), Raymond Pellegrin (Gino), Antoine Balpêtré (Albert Dutoit), Claude Laydu (Philippe Arnaud), Paul Frankeur (Léon), Julien Verdier (Bauchet), Marcel Pérès (Malingre), Amadeo Nazzari (Detouche), Georges Poujoly.

Pet je muškaraca osuđeno na smrt i čeka pogubljenje u zajedničkoj ćeliji. Najzanimljiviji je slučaj mladog Le Guena. Odrastao u krim. sredini, kao pripadnik pokreta otpora ubijao je po dužnosti. Po završetku rata, iz trivijalnih razloga, refleksno ubije troje ljudi. Na sudu ga brani neiskusni odvjetnik Arnaud, koji se potpuno posvećuje slučaju. Iako Le Guen tijekom procesa postaje svjestan vlastitih postupaka, Arnaud ga ne uspijeva spasiti.

Drugi Cayatteov (1909–89) film teze, ovaj put uperen protiv smrtne kazne, i to sa stajališta kršć. humanizma (društvo nema pravo oduzeti život pojedincu jer je u konačnici ono najodgovornije za njegove postupke). Dok → Pravda je izvršena upozorava na nesavršenost presude zbog nesavršenosti porotnika, Svi smo mi ubojice već naslovom pokazuje na autorski stav o nesavršenosti čovjeka općenito. Razradivši funkcionalni red. stil, Cayatte kombinira intelektualne i emocionalne argumente, iako u konačnici, razrađen prikaz okolnosti koje su lik Le Guena navele na ubojstva i odsutnost sentimentalnosti u portretiranju samoga lika upućuju na redateljevo prislanjanje uz intelektualni argument u odbijanju moralne opravdanosti smrtne kazne. Takav stav ilustriran je slikama koje alternativno sažimaju i povećavaju dram. i moralnu tenziju (posebice su dojmljivi prizori očekivanja izvršenja kazne).

Svijet tišine (Le Monde du silence, 1955), Francuska, boja, 86 min, Filmad/Rank, r.: Jacques-Yves Cousteau, Louis Malle, sc.: J.-Y. Cousteau, df.: Edmond Séchan, Philippe Agostini, J.-Y. Cousteau, L. Malle, glazba: Yves Baudrier.

Flora i fauna oceanskih dubina.

Počevši od uvodnih kadrova petorice ronioca koji s broda Calypso zaranjaju u ocean sve do 247 stopa dubine, film, uporabom ručnih kamera, subjektivnih vizura i umjetne rasvjete u podmorju, vizualno dojmljivo (pojedini prizori mješavinom plavih i zelenih nijansi djeluju gotovo hipnotički) bilježi raznovrstan biljni i životinjski svijet oceana. Pritom sugestivnosti djela pridonosi prikaz užitka istraživanja, odn. naglasak na ljudskoj interakciji s prirodom, najrazrađenije predočenoj prizorom istraživanja potonulog broda prekrivenog algama i koraljima, ali i dramatskim (lov na morske pse) i ležernim (scene dupina) epizodama. Nakon iznimna komerc. i kritičkog uspjeha filma (nagrađenog Zlatnom palmom i Oscarom za najbolji dok. film), suredatelj, istraživač Cousteau (1910–1997), snimio je još dva slična dok. filma (Svijet bez sunca, 1965; Put na kraj svijeta, 1975), kao i više dok. tv serija.

Svjedok optužbe (Witness for the Prosecution, 1957), SAD, c/b, 116 min, Theme, r.: Billy Wilder, sc.: B. Wilder, Harry Kurnitz, prema drami Agathe Christie, df.: Russell Harlan, glazba: Matty Malneck, ul.: Charles Laughton (Sir Wilfrid Roberts), Marlene Dietrich (Christine Vole), Tyrone Power (Leonard Vole), Elsa Lanchester (gospođica Plimsoll), John Williams (Brogan-Moore), Henry Daniell (Mayhew), Ian Wolfe (Carter), Una O’Connor (Janet McKenzie).

Leonard Vole, optužen za ubojstvo starice koja mu je oporučno ostavila ušteđevinu, dolazi slavnom odvjetniku Sir Wilfridu Robertsu, poznatom po majstorskim obranama »izgubljenih« slučajeva. Leonardova priča zaintrigira Robertsa, to više što Voleova supruga, Njemica Christine, namjerava svjedočiti protiv njega. Stoga Sir Wilfrid prihvaća slučaj, usprkos srčanim tegobama i protivljenju svoje bolničarke gospođice Plimsoll.

Vrhunski primjer sudske drame, žanra sukladnog Wilderovoj orijentaciji prema dijalogu, odlikuje se složenim zapletom, s neočekivanim završnim obratom (karakteristično za poetiku autorice predloška A. Christie). S obzirom na dominaciju fabule, Wilder efektno gradira napetost te se oslanja na majstorske, blago stilizirane glum. interpretacije, posebice Ch. Laughtona, M. Dietrich i E. Lanchester. Redatelj razrađuje svoj omiljeni motiv obmane na koji diskretno upozorava već na početku filma (kako mu je pušenje zabranjeno, Sir Wilfrid skriva cigare), što potom razvija u nizu duhovitih replika. Leonard neprestano obmanjuje svoju okolicu, a njegovu laž o vlastitoj nevinosti Wilder prati i vizualnom retrospekcijom – njegova supruga obmanjuje i odvjetnika i porotu lažnim iskazom, a i prerušavanjem, koje upućuje i na privid pojavnosti, dok se i brojni sadržaji, pa i forma konverzacija otkrivaju kao obmanjivački. U tom se smislu izrazito ironični završetak, u kojemu sukob iluzija i cinične zbilje rezultira konačnim neuspjehom »savršene obmane«, može tumačiti i kao iskaz Wilderovih nagnuća moralnom relativizmu, pritajenoj morbidnosti, naposljetku i kao konačna potvrda oslikavanja ugođaja nestabilnosti kao pozadine čitavog filma.

B. Kragić

Svjetla velegrada (City Lights, 1931), SAD, c/b, 87 min, Charles Chaplin Productions, r., sc. i glazba: Charlie Chaplin, df.: Rollie Totheroh, Gordon Pollock, Mark Marklatt, ul.: Ch. Chaplin (Skitnica), Virginia Cherrill (slijepa djevojka), Florence Lee (njezina baka), Harry Myers (miljunaš), Allan Garcia (butler), Hank Mann, Henry Bergman, Albert Austin, Stanhope Wheatcroft, John Rand, James Donnelly, Robert Parish.

Bježeći od policajca, Skitnica se nađe pred siromašnom slijepom djevojkom koja na ulici prodaje cvijeće. Posljednjim novcem kupi cvijet, a ona pogrešno, čuvši zvuk automobila, zaključi kako je on vrlo bogat. Poslije Skitnica spasi život pijanom miljunašu te ga ovaj povede sa sobom na zabavu, a potom kući. Kad se otrijezni, milijunaš ga izbaci, a Skitnica nastoji pomoći cvjećarki u koju se zaljubio da ozdravi.

U odnosu na svoje ranije cjelovečernje filmove, Chaplin je smanjio broj izoliranih gegova i komičnih epizoda naglasivši važnost i dramaturšku koherenciju priče. Za razliku od → Potjere za zlatom i → Cirkusa, film je ponajprije društv. satira, a kritika važnosti društv. uloga razvijena je kroz protagonistov odnos s dvama likovima – djevojkom i bogatašem. U tom smislu, Chaplin oblikuje satirične situacije oko neprestanih junakovih pokušaja da nadmudri društv. poredak, a nezgode koje mu se pritom događaju (i koje predstavljaju vrhunske razrade situacijske komike) upućuju na implicitni autorski stav o stalnosti nepravde i društv. nepravilnosti. Stoga film ne završava otvoreno komičnim ili vedrim tonom, već izrazito patetičnom scenom kada junakinja prepozna junaka, ali bez jasnog i nedvosmislenog optimističkog razrješenja čiji je eventualni prikaz prekinut zatamnjenjem. Djelo je zanimljivo i u kontekstu Chaplinova stava prema zvuku na filmu; premijerno prikazan gotovo 4 godine nakon početka zv. filma, naglašava značenje glum. (posebice Chaplinove) pantomime, a uz glazb. pratnju Chaplin rabi zvuk samo u dvjema scenama: uvodnoj, otkrivanja spomenika, u kojemu izobličeni govor funkcionira i kao nadogradnja društv. satire i kao ironiziranje dijaloga, te u sceni primanja, gdje junak proguta zviždaljku što omogućuje razrađeni slijed komičnih efekata.

B. Kragić

Svoga tela gospodar (1957), Hrvatska, c/b, 95 min, Jadran film, r.: Fedor Hanžeković, sc.: Slavko Kolar, df.: Oktavijan Miletić, glazba: Fran Lhotka, sgf.: Želimir Zagotta, ul.: Marija Kohn (Roža), Julije Perlaki (Ivo), Mladen Šerment (Jakov), Nela Eržišnik (Bara), Ivo Pajić (Jura), Vanja Timer (Kata), Marija Aleksić (udovica).

Selo u sjev. Hrvatskoj, 1928. Kad mladi nemarni Iva skrivi uginuće krave, najvećeg »blaga« obitelji, njegov otac Jakov prisili ga na ženidbu s bogatom, ali hromom Rožom, kćeri povratnika iz Amerike. Uz bogat miraz, obitelj će dobiti i kravu. Iva se uzaludno opire, no na kraju pristane, ali se zarekne da će ostati »svoga tela gospodar«. Dok se Iva tješi udovicom, ubogoj je Roži brak – nekonzumiran, bez djece – samo patnja, ali Iva je nepopustljiv i u svojem ponosu nemilosrdan.

Realiziran prema pripovijesti istaknutog pripovjedača S. Kolara (→ Breza), film je uspio prikaz siromaštva i zaostalosti seoske sredine, još više mentaliteta, kakvi se formiraju u takvu okolišu. Iako u površinskom sloju – zbog duhovitih dijaloga i slikovitih likova – djeluje kao komedija, uživljavanjem u jednu ruralnu tragediju prevladava potencijalne lakrdijske aspekte života. Izuzme li se zabranjeni Ciguli miguli (B. Marjanović, 1952), prvi hrv. izrazito dijalektalni film, privukao je publiku svježinom dijaloga koji odiše autentičnošću, ponajviše Šermentovim tumačenjem prepredenog Jakova. Zasluge imaju i ostali glumci kojih je većina (uz Šermenta također i M. Kohn, N. Eržišnik) nastupila u uspjeloj dramatizaciji Kolarova djela koju je 1956. postavio Branko Gavella u Zagrebačkomu dram. kazalištu. Treći i posljednji igr. film F. Hanžekovića, usprkos djelomičnoj opterećenosti kaz. impostacijama likova, jedna je od najuspjelijih adaptacija u hrv. kinematografiji, a do pojave filma → Tko pjeva zlo ne misli, možda i najpopularniji hrv. film. Na festivalu u Puli film je nagrađen Zlatnom arenom za scenarij i gl. mušku ulogu (M. Šerment), a Srebrnom arenom za film i gl. žensku ulogu (M. Kohn).